Svjetska prvenstva u nogometu domaćini 1930-2034.

Svjetska prvenstva u nogometu domaćini kroz povijest su: Urugvaj, Italija, Francuska, Brazil, Švicarska, Švedska, Čile, Engleska, Meksiko, Zapadna Njemačka, Argentina, Španjolska, Sjedinjene Američke Države, Japan i Južna Koreja, Njemačka, Južna Afrika, Rusija i Katar, dok su potvrđeni naredni domaćini SAD, Kanada i Meksiko 2026, zatim Maroko, Portugal i Španjolska 2030, kao i Saudijska Arabija 2034.

Od prvog turnira u Urugvaju 1930. do suvremenih multinacionalnih organizacija, izbor domaćina pokazuje kako se mijenjao i sam Mundijal. U nekim razdobljima domaćinstvo je bilo simbol nogometne tradicije, a u drugima dokaz da FIFA širi turnir na nova tržišta i nove kontinente. Prvenstva 1942. i 1946. nisu održana, pa zato u povijesnom nizu postoji prekid između Francuske 1938. i Brazila 1950.

Radi preglednosti pogledajte tabelu sa listom domaćina Svjetskih prvenstava u nogometu:

Prije nego li detaljno pogledamo svaki Mundijal kroz povijest nogometa, pretpostavljamo da znate kako se kladiti na nogomet, te predlažemo da se dodatno zabavite uz sportsko klađenje, konkretno klađenje na nogomet.

Urugvaj (1930)

Urugvaj je 1930. bio prvi domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu, a turnir je održan u Montevideu od 13. do 30. jula. FIFA je domaćinstvo dodijelila Urugvaju zato što je te godine obilježavao stogodišnjicu nezavisnosti, ali i zato što je tada važio za jednu od najjačih reprezentacija svijeta, poslije olimpijskog zlata iz 1928.

Na prvom Mundijalu učestvovalo je 13 reprezentacija, bez kvalifikacija, a zbog dugog i skupog putovanja iz Europe stigle su samo četiri selekcije: Francuska, Belgija, Rumunjska i Jugoslavija. Sve utakmice igrane su u Montevideu, na tri stadiona, a centralno mjesto zauzeo je stadion Centenario, na kojem su odigrani polufinali i finale.

Prvenstvo je ostalo upamćeno po nekoliko povijesnih detalja: Francuz Lisjen Loran postigao je prvi gol u povijesti Svjetskih prvenstava, a domaćin Urugvaj je u finalu pred oko 93.000 gledalaca pobijedio Argentinu 4:2 i postao prvi svjetski prvak. Turnir je tako otvorio novu eru međunarodnog nogometa i postavio temelje takmičenja koje je kasnije preraslo u najveći sportski događaj na svijetu.

Italija (1934)

Italija je 1934. bila prvi europski domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu. Turnir je održan od 27. maja do 10. juna i predstavljao je važan korak u razvoju takmičenja, jer je prvi put uveden kvalifikacijski sistem za plasman na završni turnir.

Na turniru je sudjelovalo 16 reprezentacija, a igralo se po nokaut sistemu od samog početka, bez grupne faze. To je značilo da nije bilo prostora za grešku, jer je jedan loš meč odmah značio eliminaciju. Italija je kao domaćin iskoristila prednost terena i uz veliku podršku publike stigla do finala.

U borbi za trofej Italijani su pobijedili Čehoslovačku sa 2:1 poslije produžetaka i osvojili svoju prvu svjetsku titulu. Mundijal iz 1934. ostao je upamćen kao prvenstvo na kojem je turnir dobio čvršću takmičarsku strukturu, ali i kao prvo izdanje koje je Europa ugostila.

Francuska (1938)

Francuska je 1938. bila domaćin trećeg Svjetskog prvenstva u nogometu, koje je održano od 4. do 19. juna u deset gradova širom zemlje. Turnir je ponovo igran po nokaut sistemu, bez grupne faze, kao i četiri godine ranije u Italiji.

Na prvenstvu je planirano učešće 16 reprezentacija, ali je Austrija odustala nakon političkih događaja u Europi, pa je Švedska automatski prošla u četvrtfinale. Ovaj Mundijal je bio i prvi na kojem su domaćin i aktuelni svjetski prvak imali direktan plasman na turnir, bez kvalifikacija.

Titulu je ponovo osvojila Italija, koja je u finalu u Parizu savladala Mađarsku rezultatom 4:2 i tako postala prva reprezentacija koja je obranila naslov svjetskog prvaka. Treće mjesto pripalo je Brazilu, dok je četvrta bila Švedska, a najbolji strijelac turnira bio je Brazilac Leonidas sa osam golova.

Svjetsko prvenstvo 1938. ostalo je upamćeno i kao posljednje prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Zbog ratnih dešavanja naredna dva prvenstva nisu održana, pa je Italija svoju titulu zadržala čak dvanaest godina, sve do turnira koji je ponovo organiziran 1950. godine.

Brazil (1950)

Brazil je 1950. bio domaćin prvog Svjetskog prvenstva nakon Drugog svjetskog rata, a turnir je održan od 24. juna do 16. jula. Poslije pauze zbog neodržanih prvenstava 1942. i 1946, ovo izdanje označilo je povratak Mundijala i početak nove faze u povijesti svjetskog nogometa.

Na prvenstvu je sudjelovalo 13 reprezentacija, iako je prvobitno bilo planirano 16 učesnika. Turnir je imao neobičan format, jer nije odigrano klasično finale, već je prvak odlučen kroz završnu grupu sa četiri tima: Brazilom, Urugvajem, Švedskom i Španjolskom. Upravo zbog toga Mundijal iz 1950. ostao je jedinstven u povijesti takmičenja.

Brazil je pred odlučujući meč sa Urugvajem bio veliki favorit, posebno nakon uvjerljivih pobjeda nad Švedskom i Španjolskom. Ipak, u presudnoj utakmici na Marakani Urugvaj je slavio sa 2:1 i osvojio svoju drugu svjetsku titulu. Taj poraz domaćina ostao je upamćen kao jedan od najvećih šokova u povijesti nogometa, poznat pod imenom Marakanaso.

Prvenstvo u Brazilu 1950. ostalo je značajno i po ogromnoj posjeti, jer je odlučujući meč na stadionu Marakana pratilo skoro 200.000 gledalaca. To je ujedno bilo i prvo izdanje koje je nosilo naziv Kup Žila Rimea, u čast dugogodišnjeg predsjednika FIFA.

Švicarska (1954)

Švicarska je 1954. bila domaćin petog Svjetskog prvenstva u nogometu, koje je održano od 16. juna do 4. jula. Domaćinstvo joj je povjereno i zbog toga što je te godine FIFA obilježavala pedeset godina postojanja, a njeno sjedište nalazilo se upravo u Švicarskoj.

Ovaj Mundijal ostao je upamćen kao prvo prvenstvo koje je prenošeno na televiziji, ali i po neobičnom formatu grupne faze. Na turniru je sudjelovalo 16 reprezentacija, ali nisu svi igrali protiv svih unutar grupe, već po posebnom sistemu koji je bio prilično složen u odnosu na kasnije standarde.

Titulu je osvojila Zapadna Njemačka, koja je u finalu u Bernu pobijedila veliku Mađarsku sa 3:2 i stigla do svoje prve titule svjetskog prvaka. Taj meč ostao je jedan od najpoznatijih u povijesti nogometa, jer je Mađarska prije finala važila za izrazitog favorita, pa se njemački trijumf i danas pamti kao Čudo u Bernu.

Prvenstvo u Švicarskoj obilježili su i izuzetno efikasni mečevi, veliki broj golova i sjajne individualne partije. Najbolji strijelac bio je Mađar Šandor Kočiš sa 11 pogodaka, dok je turnir dodatno učvrstio status Mundijala kao najveće međunarodne nogometne pozornice.

Švedska (1958)

Švedska je 1958. bila domaćin šestog Svjetskog prvenstva u nogometu i prva nordijska zemlja koja je ugostila turnir. Prvenstvo je održano od 8. do 29. juna, a na njemu je sudjelovalo 16 reprezentacija.

Ovaj Mundijal ostao je upamćen kao prekretnica u povijesti nogometa, jer je Brazil u Švedskoj osvojio svoju prvu titulu svjetskog prvaka. U finalu je svladao domaćina Švedsku rezultatom 5:2, a turnir je posebno obilježio mladi Pele, koji je sa samo 17 godina postao jedna od najvećih zvijezda svjetskog nogometa.

Prvenstvo je bilo značajno i po tome što je Žist Fonten postavio rekord koji i danas stoji — 13 golova na jednom Mundijalu. Uz njega, turnir su obilježile i jake partije Brazila, Francuske i domaće Švedske, dok je finalni meč pokazao da počinje era brazilske dominacije na svjetskoj sceni.

Engleska (1966)

Engleska je 1966. bila domaćin osmog Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog od 11. do 30. jula, i to je bio prvi Mundijal organizovan u zemlji engleskog govornog područja. Turnir je ostao upamćen po velikoj gledanosti, snažnoj medijskoj pažnji i činjenici da je dodatno učvrstio globalni status svjetskog prvenstva.

Domaćin je na kraju stigao do trofeja i osvojio svoju prvu i do danas jedinu svjetsku titulu. U finalu na Vembliju Engleska je poslije produžetaka pobijedila Zapadnu Njemačku sa 4:2, a centralna figura meča bio je Džef Herst, koji je postigao tri gola i tako ostao jedini igrač sa het-trikom u finalu Mundijala.

Prvenstvo u Engleskoj pamti se i po jednom od najspornijih trenutaka u povijesti nogometa. Herstov drugi gol u finalu, kada je lopta pogodila prečku i pala blizu gol-linije, i danas je predmet rasprava o tome da li je cijelim obimom prešla crtu. Upravo taj detalj učinio je finale iz 1966. jednim od najčuvenijih mečeva u povijesti sporta.

Mundijal 1966. obilježili su i sjajni nastupi Portugala i Euzebija, koji je bio najbolji strijelac turnira sa devet golova, zatim veliko iznenađenje koje je priredila Sjeverna Koreja prolaskom u nokaut fazu, kao i rano ispadanje Brazila, koji nije uspio da obrani titulu. Zato se ovo prvenstvo pamti kao spoj domaćeg trijumfa, velikih preokreta i jedne od najlegendarnijih završnica u povijesti nogometa.

Meksiko (1970)

Meksiko je 1970. bio domaćin devetog Svjetskog prvenstva u nogometu i time postao prva zemlja iz Sjeverne Amerike koja je ugostila Mundijal. Turnir je održan od 31. maja do 21. juna i ostao je upamćen kao jedno od najatraktivnijih prvenstava u povijestii, sa mnogo napadačkog nogometa i više kvaliteta nego na nekoliko prethodnih izdanja.

Ovo prvenstvo bilo je posebno i zato što je prvi put šire prenošeno u boji, pa je globalna publika još upečatljivije pratila Mundijal. Igralo se u teškim uslovima, često po velikoj vrućini i na nadmorskoj visini, ali je uprkos tome turnir doneo niz nezaboravnih mečeva i nekoliko legendarnih trenutaka.

Titulu je osvojio Brazil, koji je u finalu pobijedio Italiju sa 4:1 i stigao do svoje treće svjetske titule. Tim predvođen Peleom, Žairzinjom, Žersonom, Rivelinjom i Karlosom Albertom često se smatra jednim od najboljih sastava u povijesti nogometa, a upravo je završnica tog Mundijala učvrstila takav status.

Meksiko 1970. pamti se i po slavnom polufinalu Italije i Zapadne Njemačke, meču koji je kasnije prozvan Utakmica stoljeća, ali i po finalu u kojem je Brazil odigrao jednu od svojih najslavnijih partija. Posebno se izdvaja četvrti gol u finalu, koji je završio Karlos Alberto, a koji se i danas navodi kao jedan od najljepših timskih golova u povijesti Svjetskih prvenstava.

Zapadna Njemačka (1974)

Zapadna Njemačka je 1974. bila domaćin desetog Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog od 13. juna do 7. jula. Ovo prvenstvo ostalo je upamćeno kao početak nove ere, jer se prvi put igralo za novi pehar Svjetskog prvenstva, nakon što je Brazil trajno zadržao Trofej Žila Rimea.

Turnir je donio i promjenu formata, pošto se poslije prve grupne faze nije odmah išlo u klasičnu nokaut završnicu, već u drugu grupnu rundu, iz koje su pobjednici grupa ulazili direktno u finale. Taj sistem izdvojio je najstabilnije ekipe turnira, a među njima su se posebno istakli domaćin, Nizozemska i sjajna Poljska.

Mundijal u Zapadnoj Njemačkoj najviše se pamti po usponu Nizozemske i njenog totalnog nogometa, koji je predvodio Johan Krojf. Ipak, iako su Nizozemci ostavili možda i najsnažniji estetski utisak na turniru, titulu je osvojila Zapadna Njemačka, koja je u finalu preokrenula protiv Nizozemske i slavila sa 2:1.

Domaćin je tako stigao do svoje druge svjetske titule, dvadeset godina nakon trijumfa iz 1954. godine. Uz njemački naslov, prvenstvo su obilježili i prvi nastup nekih novih reprezentacija na velikoj sceni, povijesna pobjeda Istočne Njemačke protiv Zapadne Njemačke u grupi, kao i odličan rezultat Poljske, koja je završila na trećem mjestu, dok je najbolji strijelac turnira bio Gžegož Lato sa sedam golova.

Argentina (1978)

Argentina je 1978. bila domaćin jedanaestog Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog od 1. do 25. juna, a turnir je završen prvim naslovom svjetskog prvaka za domaću reprezentaciju. U finalu u Buenos Airesu Argentina je poslije produžetaka pobijedila Nizozemsku sa 3:1 i tako prvi put stigla do najvećeg trofeja u svjetskom nogometu.

Ovaj Mundijal je bio posljednji sa formatom od 16 reprezentacija prije proširenja turnira, a zadržan je sistem sa dvije grupne faze prije finala. Pored domaćina i Nizozemske, snažan utisak ostavili su i Brazil, koji je završio treći bez poraza, te Peru i Poljska, koji su imali vrlo zapažene dionice tokom prvenstva.

Turnir se pamti i po sjajnim partijama Marija Kempesa, koji je bio najefikasniji igrač Argentine i ključna figura finala. Njegovi golovi i uticaj na igru obilježili su završnicu prvenstva, pa je Argentina do svog povijesnog naslova došla predvođena upravo njim.

Ipak, Svjetsko prvenstvo 1978. ne posmatra se samo kroz sportski rezultat. Čitav turnir ostao je pod sjenkom političkog konteksta u tadašnjoj Argentini, vojnog režima i brojnih kontroverzi koje su pratile organizaciju i pojedine utakmice, naročito pobjedu domaćina nad Peruom od 6:0 u drugoj grupnoj fazi. Zbog toga se Argentina 1978. i danas pamti kao Mundijal velikog nogometnog uspjeha, ali i kao jedno od najspornijih prvenstava u povijesti.

Španjolska (1982)

Španjolska je 1982. bila domaćin dvanaestog Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog od 13. juna do 11. jula, a ovo prvenstvo donijelo je jednu od najvećih organizacijskih promjena u povijesti turnira. Prvi put je na završnici igralo 24 reprezentacije, pa je Mundijal postao veći, raznovrsniji i otvoreniji za više debitanata i različitih nogometnih škola.

Turnir je donio nekoliko važnih novina i upečatljivih priča. Na njemu su se prvi put pojavile reprezentacije poput Alžira, Kameruna, Hondurasa, Kuvajta i Novog Zelanda, a posebno se pamti povijesna pobjeda Alžira nad Zapadnom Njemačkom, kao i vrlo neobičan put Italije, koja je kroz prvu fazu prošla bez ijedne pobjede, ali je kasnije naglo podigla nivo igre.

Titulu je osvojila Italija, koja je u finalu u Madridu pobijedila Zapadnu Njemačku sa 3:1 i stigla do svoje treće svjetske titule. Ključna figura završnice bio je Paolo Rosi, koji je upravo na ovom turniru eksplodirao golovima i na kraju završio kao najbolji strijelac i jedan od simbola čitavog prvenstva.

Mundijal u Španiji ostao je upamćen i po sjajnom polufinalu Zapadne Njemačke i Francuske, jednom od najdramatičnijih mečeva u povijestji takmičenja, ali i po tome što je potvrdio koliko se tok prvenstva može potpuno promijeniti nakon sporijeg starta. Zato se Španjolska 1982. pamti kao turnir velikog formata, neočekivanih obrta i konačnog italijanskog uspona do vrha.

Meksiko (1986)

Meksiko je 1986. drugi put bio domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu, čime je postao prva zemlja koja je organizirala Mundijal dva puta. Turnir je održan od 31. maja do 29. juna i ostao je upamćen kao jedno od najživljih i najdramatičnijih prvenstava moderne ere.

Ovo prvenstvo obilježili su jaki individualci, velika gledanost i niz utakmica koje su ušle u povijest. Posebno se izdvajaju odlične partije Danske u grupnoj fazi, iznenađujući plasman Maroka u nokaut rundu, kao i više mečeva u eliminacijama koji su odlučeni poslije produžetaka ili penala. Uz to, upravo je sa ovog turnira širom svijeta dodatno populariziran i takozvani meksički val na tribinama.

Titulu je osvojila Argentina, koja je u finalu pobijedila Zapadnu Njemačku rezultatom 3:2 i stigla do svoje druge svjetske titule. Ključna figura čitavog prvenstva bio je Diego Maradona, koji je nosio igru Argentine i turnir pretvorio u svoju veliku pozornicu.

Meksiko 1986. posebno se pamti po četvrtfinalu Argentine i Engleske, u kojem je Maradona postigao dva najčuvenija gola u povijesti Mundijala — jedan koji je ostao poznat kao Božja ruka, i drugi koji se godinama opisuje kao Gol stoljeća. Zbog toga se ovo prvenstvo i danas doživljava kao turnir velikih emocija, vrhunskih zvijezda i jednog od najupečatljivijih individualnih nastupa u povijesti svjetskog nogometa.

Italija (1990)

Italija je 1990. bila domaćin četrnaestog Svjetskog prvenstva u nogometu, koje je održano od 8. juna do 8. jula, a turnir je ostao upamćen po snažnoj atmosferi, punim stadionima i vrlo opreznom, defanzivnom fudbalu. Iako je organizaciono bio izuzetno velik događaj, ovo prvenstvo se često opisuje i kao jedno od manje efikasnih u povijesti Mundijala.

Titulu je osvojila Zapadna Njemačka, koja je u finalu svladala Argentinu sa 1:0 i stigla do svoje treće svjetske titule. Time se izjednačila sa Brazilom i Italijom po broju osvojenih prvenstava, a ujedno je ovo bio i posljednji Mundijal na kojem je nastupala upravo kao Zapadna Njemačka, prije političkog ujedinjenja zemlje.

Turnir u Italiji obilježilo je nekoliko upečatljivih priča. Kamerun je kao afrička reprezentacija napravio veliki iskorak i stigao do četvrtfinala, što je tada bio povijesni uspjeh za afrički nogomet. Domaćin Italija završio je treći, dok je Salvatore Skilaći postao najneočekivanija velika zvijezda prvenstva, kao najbolji strijelac i jedno od glavnih lica turnira.

Mundijal 1990. pamti se i po važnim prekretnicama van samog rezultata. Zbog sporog ritma igre, čestog vraćanja lopte golmanu i malog broja golova, upravo poslije ovog prvenstva nogomet je počeo da mijenja pojedina pravila kako bi igra postala brža i dinamičnija. Zato Italija 1990. ima posebno mjesto u povijest: ne samo kao veliko takmičenje, već i kao turnir poslije kojeg je moderan nogomet počeo da se mijenja.

Sjedinjene Američke Države (1994)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1994. bilo je 15. izdanje Mundijala, održano u Sjedinjenim Američkim Državama od 17. juna do 17. jula 1994. godine. Turnir je okupio 24 reprezentacije, a utakmice su igrane na devet velikih stadiona širom zemlje. Iako nogomet u to vrijeme nije bio među najpopularnijim sportovima u SAD-u, prvenstvo je postalo jedno od najuspješnijih u povijesti po gledanosti i organizaciji.

Titulu je osvojio Brazil, koji je u finalu pobijedio Italiju nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 3:2, poslije 120 minuta igre bez golova. Bila je to prva finalna utakmica u povijesti Svjetskih prvenstava odlučena penalima, a Brazil je time osvojio svoju četvrtu titulu svjetskog prvaka.

Turnir je donio i nekoliko važnih novina u pravilima. Po prvi put je uvedeno pravilo da pobjeda u grupnoj fazi donosi tri boda, umjesto dotadašnja dva, kako bi se potakao ofanzivniji stil igre. Takođe je uvedeno pravilo koje zabranjuje golmanima da rukom hvataju loptu nakon povratnog pasa saigrača.

Mundijal u SAD-u obilježilo je nekoliko velikih priča. Bugarska je priredila jedno od najvećih iznenađenja turnira plasmanom u polufinale, predvođena Hristom Stoičkovim, koji je bio jedan od najboljih igrača prvenstva. Švedska je osvojila treće mjesto, dok je domaćin SAD stigao do osmine finala, što je bio značajan uspjeh za američki nogomet.

Turnir je ostao upamćen i po dramatičnim događajima van terena. Argentinska legenda Diego Maradona izbačen je sa prvenstva nakon pozitivnog doping testa, čime je praktično završio svoju karijeru na Svjetskim prvenstvima.

Ukupno je odigrano 52 utakmice, na kojima je postignut 141 gol. Najbolji strijelci prvenstva bili su Hristo Stoičkov i Oleg Salenko sa po šest golova, dok je Brazilac Romário proglašen najboljim igračem turnira.

Svjetsko prvenstvo 1994. ostalo je zapamćeno i po rekordnoj posjeti – gotovo 3,6 miliona gledalaca na stadionima, što je i danas jedan od najvećih rekorda u povijesti Mundijala. Turnir je tako imao ogroman uticaj na razvoj nogometa u SAD-u i ubrzo nakon njega osnovana je profesionalna liga Major League Soccer (MLS).

Francuska (1998)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1998. održano je u Francuskoj od 10. juna do 12. jula, a bilo je posebno po tome što je prvi put u povijesti turnir proširen na 32 reprezentacije. Utakmice su igrane na deset stadiona u deset gradova, dok je završnica prvenstva održana na novom stadionu Stade de France u Saint-Denisu.

Titulu je osvojila Francuska, koja je u finalu savladala Brazil rezultatom 3:0 i tako prvi put u povijesti postala svjetski prvak. Junak finala bio je Zinedine Zidane, koji je postigao dva gola glavom u prvom poluvremenu, dok je Emmanuel Petit u nadoknadi vremena postavio konačan rezultat. Francuska je tokom turnira igrala vrlo čvrst i organizovan nogomet, uz snažnu obranu i discipliniran timski pristup.

Turnir je obilježio i izvanredan nastup Hrvatske, koja je na svom prvom Svjetskom prvenstvu kao samostalna država stigla do trećeg mjesta. Predvođena igračima poput Davora Šukera, Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog, Hrvatska je u četvrtfinalu uvjerljivo svladala Njemačku sa 3:0. Šuker je sa šest postignutih golova završio turnir kao najbolji strijelac.

Brazil je u Francusku stigao kao aktuelni svjetski prvak i jedan od glavnih favorita, ali je finale ostalo upamćeno po slaboj partiji njihove najveće zvijezde, Ronalda. Nekoliko sati prije utakmice napadaču je pozlilo, što je izazvalo brojne spekulacije i kontroverze, a njegov nastup u finalu bio je daleko ispod očekivanja.

Mundijal u Francuskoj donio je i niz nezaboravnih trenutaka na terenu. Engleski napadač Michael Owen postigao je spektakularan gol protiv Argentine u osmini finala, dok je Dennis Bergkamp u četvrtfinalu protiv Argentine postigao jedan od najljepših golova u povijesti prvenstava nakon dugog pasa Franka de Boera.

Ukupno su odigrane 64 utakmice, na kojima je postignut 171 gol, uz prosjek od 2,67 pogodaka po meču. Brazilac Ronaldo proglašen je najboljim igračem turnira, dok je francuski golman Fabien Barthez dobio nagradu za najboljeg čuvara mreže.

Svjetsko prvenstvo 1998. ostalo je upamćeno kao turnir koji je označio početak nove ere modernog nogometa, sa proširenim formatom takmičenja, velikim brojem novih reprezentacija i generacijom igrača koji su obilježili kraj devedesetih godina.

Japan i Južna Koreja (2002)

Svjetsko prvenstvo 2002. ostalo je upamćeno kao prijelomni turnir u povijesti nogometa. Prvi put Mundijal je održan u Aziji, prvi put su domaćini bile dvije države, Japan i Južna Koreja, a prvi put se završnica igrala van Europe i Amerike. Takmičenje je trajalo od 31. maja do 30. juna 2002, uz 32 reprezentacije i 64 utakmice.

Prvak je postao Brazil, koji je u finalu u Yokohami pobijedio Njemačku sa 2:0 i stigao do svoje pete svjetske titule. Odluku su donijela dva gola Ronalda u drugom poluvremenu, čime je napadač simbolično zatvorio krug poslije razočaranja iz finala 1998. Brazil je kroz cijeli turnir djelovao najstabilnije i najuvjerljivije, a uz Ronalda su ključne uloge imali Rivaldo, Ronaldinho, Roberto Carlos i Cafu.

Turnir je donio i nekoliko velikih iznenađenja. Aktualni prvak Francuska ispala je već u grupi, bez postignutog gola, što je bio jedan od najvećih podbačaja branioca titule u povijesti natjecanja. Ni Argentina, iako prepuna velikih imena, nije uspjela da prođe dalje iz izuzetno teške grupe sa Engleskom, Švedskom i Nigerijom.

Najprijatnije iznenađenje bila je Turska, koja je stigla do trećeg mjesta i ostavila snažan utisak discipliniranom i borbenom igrom. U meču za broncu svladala je Južnu Koreju sa 3:2, a Hakan Šukur je već u 11. sekundi postigao najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava.

Veliku pažnju privukla je i Južna Koreja, koja je kao domaćin stigla do polufinala, što je bio povijesni uspjeh za jednu azijsku selekciju. Ipak, njihov put kroz nokaut fazu ostao je pod sjenkom brojnih sudijskih kontroverzi, posebno u duelima protiv Italije i Španjolske. Zbog tih odluka ovaj Mundijal se i danas često spominje kao jedan od najspornijih kada je riječ o suđenju.

Njemačka je, uprkos skromnijim očekivanjima pred početak turnira, stigla do finala ponajviše zahvaljujući izvanrednom Oliveru Kahnu. Golman njemačke reprezentacije bio je simbol stabilnosti i proglašen je najboljim igračem prvenstva, što ga je učinilo jedinim čuvarom mreže sa tim priznanjem na Mundijalima.

Na turniru su debitirale reprezentacije Senegala, Slovenije, Kine i Ekvadora, a upravo je Senegal odmah ostavio snažan trag pobjedom nad Francuskom na otvaranju. Time je afrička selekcija najavila da neće biti samo prolazna senzacija, što je kasnije potvrdila plasmanom do četvrtfinala.

Ukupno je postignut 161 gol, odnosno 2,52 po utakmici, a najbolji strijelac bio je Ronaldo sa osam pogodaka. Mundijal 2002. ostao je upamćen po spoju modernog spektakla, velikih iznenađenja, spornih sudijskih odluka i brazilskog povratka na vrh svijeta.

Njemačka (2006)

Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj ostalo je upamćeno kao turnir vrhunske organizacije, pune stadione i snažan utisak da se nogomet vratio evropskoj pozornici u velikom stilu. Takmičenje je trajalo od 9. juna do 9. jula 2006, uz 32 reprezentacije i 64 odigrane utakmice, a završeno je trijumfom Italije, koja je u finalu u Berlinu svladala Francusku poslije penala i osvojila četvrtu svjetsku titulu.

Finale je bilo jedno od najdramatičnijih u modernoj povijesti Mundijala. Francuska je povela već u 7. minuti, kada je Zinedin Zidan iz penala pogodio prečku i lopta je jedva prešla gol-liniju. Italija je odgovorila brzo, pošto je Marko Materaci izjednačio poslije kornera. U nastavku nije bilo golova, ali je završnica meča obilježena jednim od najčuvenijih incidenata u povijesti natjecanja: Zidane je u produžetku udario Materacija glavom i dobio crveni karton u posljednjem meču svoje karijere. U penal-seriji Italijani su bili sigurniji, a odlučujući pogodak postigao je Fabio Groso.

Put Italije do trofeja bio je zasnovan na čvrstini, disciplini i izuzetnoj obrani. Tim Marcela Lipija primio je veoma malo golova tokom cijelog turnira, a u nokaut fazi je redom eliminirao Australiju, Ukrajinu i domaćina Njemačku, da bi u finalu nadmudrio Francusku. Fabio Canavaro, Gianluigi Buffon, Andrea Pirlo i ostatak italijanske okosnice ostavili su utisak ekipe koja zna kako da kontrolira ritam velikih utakmica.

Francuska je, s druge strane, na turnir stigla uz dosta sumnji, ali je u nokaut fazi djelovala sve moćnije. Posebno se pamti četvrtfinale protiv Brazila, u kojem su Francuzi odigrali jednu od svojih najzrelijih partija i slavili sa 1:0. Zidane je na tom prvenstvu još jednom pokazao klasu zbog koje je smatran jednim od najvećih, pa je usprkos isključenju u finalu proglašen za najboljeg igrača turnira.

Domaćin Njemačka osvojila je treće mjesto i ostavila veoma snažan utisak ofanzivnim nogometom, energijom i atmosferom koju je stvorila oko reprezentacije. Mirsolav Klose završio je prvenstvo kao najbolji strijelac sa pet golova, dok je mladi Lukas Podolski ponio priznanje za najboljeg mladog igrača. Njemačka je igrala brz, direktan i dopadljiv nogomet, zbog čega je bila među najgledanijim i najomiljenijim ekipama turnira.

Mundijal 2006. obilježio je i veliki broj kartona. Posebno se izdvojio duel Portugala i Nizozemske u osmini finala, jedan od najnervoznijih mečeva u povijesti svjetskih prvenstava, sa čak 16 žutih i 4 crvena kartona. Taj susret je postao simbol napetosti i takmičarskog naboja koji je pratio veći dio nokaut faze.

Na turniru su debitirale reprezentacije Angole, Gane, Obale Slonovače, Toga, Trinidada i Tobaga i Ukrajine, a među njima je najjači trag ostavila Gana, koja je već na svom prvom Mundijalu stigla do osmine finala. Srbija i Crna Gora završila je nastup u grupnoj fazi, a posebno se pamti težak poraz od Argentine rezultatom 6:0.

Ukupno je postignuto 147 golova, što je prosjek od 2,3 po utakmici. Ipak, ovaj Mundijal nije ostao upamćen samo po brojkama, već po velikim pričama: italijanskom povratku na vrh, Zidanovom burnom oproštaju, njemačkoj euforiji i osjećaju da je nogomet tokom ljeta 2006. ponovo bio centralni događaj svijeta.

Južna Afrika (2010)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. bilo je 19. izdanje Mundijala, održano od 11. juna do 11. jula 2010. godine u Južnoj Africi. Ovaj turnir ostao je zapamćen kao povijesni jer je prvi put Svjetsko prvenstvo organizovano na afričkom kontinentu. Na prvenstvu su učestvovale 32 reprezentacije, a utakmice su igrane na 10 stadiona u devet gradova, dok su otvaranje i finale održani na stadionu Soccer City u Johanesburgu.

Turnir je počeo grupnom fazom u kojoj je osam grupa imalo po četiri ekipe. Dvije najbolje reprezentacije iz svake grupe plasirale su se u nokaut fazu, gdje su kroz osminu finala, četvrtfinale i polufinale odlučeni učesnici finala.

Titulu svjetskog prvaka osvojila je Španjolska, koja je u finalu pobijedila Nizozemsku rezultatom 1:0 poslije produžetaka. Jedini gol postigao je Andres Iniesta u 116. minuti. Time je Španjolska prvi put u povijesti osvojila Svjetsko prvenstvo i postala osma reprezentacija koja je stigla do svjetske titule. Ujedno je to bila i prva europska selekcija koja je osvojila Mundijal organiziran van Europe.

Treće mjesto pripalo je Njemačkoj, koja je u meču za broncu svladala Urugvaj rezultatom 3:2. Urugvaj je bio četvrti, ali je ostavio snažan utisak tokom turnira.

Jedna od zanimljivosti prvenstva bila je činjenica da je Španjolska postala prvak iako je izgubila prvu utakmicu na turniru, protiv Švicarske u grupnoj fazi. Također je postavila rekord kao prvak sa najmanje postignutih golova na turniru – ukupno osam.

Turnir je donio i nekoliko iznenađenja. Domaćin Južna Afrika ispala je već u grupnoj fazi, čime je postala prva domaćinska reprezentacija u povijesti Mundijala koja nije prošla grupu. Isti dio natjecanja nisu prošli ni finalisti prethodnog prvenstva, Italija i Francuska.

Posebnu pažnju privukla je reprezentacija Gane, koja je stigla do četvrtfinala i bila blizu plasmana u polufinale. U dramatičnom meču protiv Urugvaja, Asamoh Gyan je u posljednjim sekundama produžetka promašio penal, nakon čega je Urugvaj prošao dalje poslije izvođenja jedanaesteraca.

Prvenstvo u Južnoj Africi pamti se i po vuvuzelama, dugim plastičnim trubama koje su navijači neprestano koristili na stadionima, stvarajući prepoznatljivu i vrlo glasnu atmosferu tokom utakmica.

Najbolji strijelci turnira postigli su po pet golova, a Zlatnu kopačku osvojio je Tomas Muller iz Njemačke zbog većeg broja asistencija. Za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Diego Forlan iz Urugvaja, dok je Iker Casillas dobio nagradu za najboljeg golmana.

Svjetsko prvenstvo 2010. ostalo je zapamćeno kao turnir sa relativno malo golova, ali i kao događaj koji je imao veliki simbolički značaj – jer je po prvi put nogometna planeta slavila Mundijal na afričkom tlu.

Brazil (2014)

Svjetsko prvenstvo 2014. održano je u Brazilu od 12. juna do 13. jula, a bilo je 20. izdanje Mundijala. Brazil je po drugi put bio domaćin (poslije 1950), a turnir je igran na 12 stadiona u 12 gradova. Na prvenstvu je sudjelovalo 32 reprezentacije, koje su odigrale ukupno 64 utakmice, uz 171 postignut gol, što je prosječno 2,67 golova po meču. 

Titulu svjetskog prvaka osvojila je Njemačka, koja je u finalu na stadionu Marakana u Rio de Janeiru svladala Argentinu 1:0 poslije produžetaka. Jedini gol na utakmici postigao je Mario Gotze u 113. minuti, poslije odličnog prijema i preciznog udarca iz voleja. Time je Njemačka osvojila četvrtu titulu svjetskog prvaka i prvu poslije ujedinjenja zemlje.

Turnir je obilježen i jednim od najšokantnijih rezultata u povijesti svjetskih prvenstava. U polufinalu došlo je do susreta višestrukih svjetskih prvaka u nogometu. Njemačka je pobijedila Brazil čak 7:1, što je bio najteži poraz brazilske reprezentacije u povijesti. Za Karioke je igrao Neymar. Njemačka je već u prvom poluvremenu postigla pet golova, a meč je ušao u povijest kao jedna od najvećih senzacija u nokaut fazi Mundijala.

Treće mjesto osvojila je Nizozemska, koja je u meču za broncu pobijedila Brazil rezultatom 3:0. Brazil je turnir završio na četvrtom mjestu, uprkos velikim očekivanjima domaće publike.

Jedan od heroja prvenstva bio je James Rodriguez iz Kolumbije, koji je sa 6 golova osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac turnira. Njegov pogodak protiv Urugvaja u osmini finala smatra se jednim od najljepših golova u povijesti svjetskih prvenstava.

Za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Lionel Mesi, dok je nagradu za najboljeg golmana osvojio Manuel Neuer, ključna figura njemačke obrane. Nagradu za najboljeg mladog igrača dobio je Paul Pogba.

Mundijal 2014. doneo je i nekoliko tehnoloških novina. Po prvi put na Svjetskom prvenstvu korištena je gol-line tehnologija, koja pomaže sudijama da utvrde da li je lopta prešla gol-liniju. Takođe je prvi put uveden i sprej za obilježavanje distance kod slobodnih udaraca, koji sudije koriste kako bi pravilno postavile živi zid.

Prvenstvo je obilježilo i nekoliko zanimljivosti i kontroverzi. Španjolska, aktuelni svjetski prvak iz 2010, eliminirana je već u grupnoj fazi. Urugvajski napadač Luis Suarez suspendiran je zbog incidenta u kojem je ugrizao italijanskog defanzivca Giorgija Chielinija.

Sa sportske strane, Mundijal u Brazilu pamti se kao jedan od najuzbudljivijih u modernoj eri. Veliki broj golova, dramatične utakmice u nokaut fazi i nekoliko povijesnih trenutaka učinili su da turnir 2014. ostane jedan od najgledanijih i najkomentiranijih u povijesti svjetskih prvenstava.

Rusija (2018)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2018. održano je u Rusiji od 14. juna do 15. jula 2018. godine i predstavljalo je 21. izdanje FIFA Mundijala. Na turniru su sudjelovale 32 reprezentacije, a utakmice su igrane na 12 stadiona u 11 gradova širom europskog dijela Rusije. 

Ovo prvenstvo ostalo je zapamćeno po modernoj organizaciji, velikoj zainteresiranosti publike i uvođenju VAR tehnologije u nogomet (Video Assistant Referee), koja je prvi put korištena na svjetskim prvenstvima. Tokom turnira odigrane su 64 utakmice i postignuto je ukupno 169 golova, što je prosjek od 2,64 pogotka po meču.

Titulu svjetskog prvaka osvojila je Francuska, koja je u finalu na stadionu Lužniki u Moskvi pobijedila Hrvatsku rezultatom 4:2. Time je francuska reprezentacija stigla do svoje druge titule prvaka svijeta, nakon trijumfa iz 1998. godine.

Hrvatska je ostvarila povijesni uspjeh plasmanom u svoje prvo finale Mundijala, dok je treće mjesto osvojila Belgija pobjedom nad Engleskom rezultatom 2:0.

Najbolji igrač prvenstva bio je Luka Modrić, koji je osvojio Zlatnu loptu. Titulu najboljeg strijelca ponio je Harry Kane sa šest postignutih golova, dok je nagradu za najboljeg mladog igrača dobio Kylian Mbappé. Najbolji golman turnira bio je Thibaut Courtois.

Mundijal u Rusiji obilježilo je i nekoliko velikih iznenađenja. Branilac titule Njemačka eliminirana je već u grupnoj fazi, što se svjetskom prvaku dogodilo prvi put još od 1938. godine. Domaćin Rusija stigla je do četvrtfinala, gdje je nakon penala eliminirana od Hrvatske, koju je predvodio Luka Modrić.

Turnir je privukao ogromnu globalnu pažnju. Na utakmicama je prisustovalo više od 3 miliona gledatelja na stadionima, dok je televizijski prijenos pratilo više milijardi ljudi širom svijeta. Mundijal u Rusiji često se opisuje kao jedno od organizacijski najuspješnijih prvenstava u modernoj povijesti nogometa.

Katar (2022)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022. održano je u Kataru od 20. novembra do 18. decembra 2022. godine i predstavljalo je 22. izdanje FIFA Mundijala. Turnir je bio poseban po tome što je prvi put održan u arapskoj državi, na Bliskom istoku i u većinski muslimanskoj zemlji. 

Na prvenstvu je sudjelovalo 32 reprezentacije, a utakmice su igrane na 8 stadiona u 5 gradova. Ovo je ujedno bio posljednji Mundijal sa 32 ekipe, jer će od prvenstva 2026. broj učesnika biti povećan na 48 reprezentacija.

Zbog izuzetno visokih temperatura u Kataru tokom ljeta, turnir je prvi put u povijesti pomjeren iz tradicionalnog termina (jun–jul) i odigran krajem novembra i u decembru. Natjecanje je trajalo 29 dana, što ga čini jednim od kraćih modernih Mundijala.

Titulu svjetskog prvaka osvojila je Argentina, koja je u spektakularnom finalu pobijedila Francusku nakon izvođenja penala (4:2), poslije rezultata 3:3 nakon produžetaka. Time je Argentina osvojila treću titulu svjetskog prvaka, a Lionel Messi je konačno kompletirao svoju karijeru osvajanjem Mundijala.

Treće mjesto osvojila je Hrvatska, koja je pobijedila Maroko rezultatom 2:1, dok je Maroko kao četvrtoplasirana reprezentacija ostvario povijesni uspjeh postavši prva afrička selekcija koja je stigla do polufinala svjetskog prvenstva.

Najbolji igrač turnira bio je Lionel Messi, dok je nagradu za najboljeg strijelca osvojio Kylian Mbappé sa osam postignutih golova. Nagradu za najboljeg mladog igrača dobio je Enzo Fernández, a za najboljeg golmana proglašen je Emiliano Martínez.

Tokom prvenstva odigrane su 64 utakmice, a postignuta su ukupno 172 gola, što je jedan od najefikasnijih turnira u povijesti svjetskih prvenstava.

Mundijal u Kataru obilježile su i brojne kontroverze prije početka turnira, uključujući kritike zbog uslova rada stranih radnika, pitanja ljudskih prava i same odluke FIFA-e da domaćinstvo dodijeli ovoj zemlji. Ipak, usprkos kritikama, prvenstvo je privuklo ogromnu globalnu pažnju i završeno je jednim od najuzbudljivijih finala u povijesti svjetskih prvenstava.

SAD, Kanada i Meksiko (2026)

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2026. bit će održano od 11. juna do 19. jula 2026. godine i predstavljat će 23. izdanje FIFA Mundijala. Turnir će prvi put u povijesti zajednički organizirati Sjedinjene Države, Kanada i Meksiko, a ujedno će biti i prvo prvenstvo sa 48 reprezentacija. Igrat će se u 12 grupa Mundijala 2026, a unutar svake bit će 4 tima. Iz svake grupe dalje prolaze po dvije najbolje selekcije, uz još osam najboljih trećeplasiranih, čime nokaut faza počinje od šesnaestine finala.

Prvi meč prvenstva igra se 11. juna u Mexico Cityju, dok je finale zakazano za 19. juli na stadionu New York New Jersey, odnosno na MetLife stadionu. Čak 16 gradova domaćina Svetskog prvenstva 2026. u tri zemlje predstavljaju novi rekord u smislu organizacije turnira. U SAD-u će se igrati u Atlanti, Bostonu, Dallasu, Houstonu, Kansas Cityju, Los Angelesu, Miamiju, New Yorku/New Jerseyju, Philadelphiji, San Franciscu i Seattleu, u Kanadi u Torontu i Vancouveru, a u Meksiku u Mexico Cityju, Guadalajari i Monterreyu.

Na ovom prvenstvu zvanično će se igrati loptom adidas Trionda, koja je predstavljena kao službena lopta FIFA World Cupa 2026. Njeno ime i vizuelni identitet upućuju na tri zemlje domaćina, dok je sam dizajn inspiriran valom navijača, odnosno čuvenom „la ola“ atmosferom na stadionima. Trionda ima prepoznatljivu četvoropanelnu konstrukciju, čime se razlikuje od većine prethodnih lopti sa svjetskih prvenstava.