Ivica Osim biografija - Sve o "Štrausu sa Grbavice"

Biografija Ivice Osima pokazuje zašto je štraus sa Grbavice ili Švabo bio mnogo više od slavnog nogometnog imena. Rođen 6. svibnja 1941. godine u Sarajevu, Osim je bio vrhunski veznjak, jugoslavenski reprezentativac i kasnije jedan od najutjecajnijih trenera s prostora bivše Jugoslavije.

Najdublji trag ostavio je u Željezničaru, reprezentaciji Jugoslavije i Šturmu iz Graza, dok je značajne epizode imao i u Partizanu, Panathinaikosu, JEF Unitedu i reprezentaciji Japana. Kao igrač osvojio je srebro na Europskom prvenstvu 1968., a kao trener odveo Jugoslaviju do četvrtfinala Svjetskog prvenstva 1990. godine.

Pamtimo ga po britkim izjavama i moralnom autoritetu. U nastavku teksta saznat ćete njegovo porijeklo i rani život, igračku i trenersku karijeru, najveće uspjehe. Pročitat ćete više o porodici i vidjeti razlog zbog kojeg se i danas smatra jednom od najvažnijih figura regionalnog nogometa. I sve to uz odlične nogometne kvote na Formula online kladionici.

Kako je tekla karijera Ivice Osima?

Karijera Ivice Osima bila je velika. I igračka, ali i trenerska. Svakoj ćemo se posebno posvetiti, jer „štraus“ ili „Švabo“, kako su ga zvali zbog plave kose, to zaslužuje. Krenimo kronološki.

Igračka karijera Ivice Osima

Ivica Osim je igračku karijeru počeo u omladinskom pogonu sarajevskog kluba, a za prvi tim Željezničara zaigrao je 1959. godine. Već tada se izdvajao visinom, dugim korakom, tehnikom i sposobnošću da iz sredine terena nosi igru, pa nije slučajno što je vrlo brzo postao jedno od zaštitnih lica stadiona Grbavice.

Iz tablice se jasno i pregledno vidi kada je i za koga nastupao:

Najveći dio igračke karijere proveo je upravo u Željezničaru, klubu s kojim je bio najjače identificiran i kao igrač i kasnije kao trener. U vremenu kada su kreativni veznjaci bili ključni za ritam ekipe, Osim je donosio spoj elegancije i konkretnog učinka. Nije bio samo tehnički dotjeran nogometaš, već i igrač koji je znao odlučiti utakmicu, organizirati napad i povući tim kada je bilo najpotrebnije.

Čuveni su bili driblinzi 189 cm visokog ofanzivnog veznog igrača, kao i komentar iz poznate emisije „Vrijeme sporta i razonode“:

„Osim prolazi jednog, drugog, trećeg igrača, dribla Ivica Osim, dribla i dalje... Poštovani slušaoci, dok Osimu ne oduzmu loptu da provjerimo rezultate na ostalim stadionima.“

Upravo zbog tog stila igre stekao je status jedne od najvećih ikona sarajevskog i jugoslavenskog nogometa.

Pored klupskog uspona, važno mjesto u njegovoj igračkoj biografiji zauzima i reprezentacija Jugoslavije. Za nacionalni tim upisao je 16 nastupa i postigao 8 golova, a međunarodnu potvrdu dobio je već na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine, gdje je debitirao za državni tim.

Posebno se pamti njegovo sudjelovanje na Europskom prvenstvu 1968., na kojem je Jugoslavija stigla do finala i osvojila srebrnu medalju, dok je Osim zbog svojih partija uvršten među najzapaženije igrače turnira. UEFA ga i danas izdvaja kao jednog od ključnih veznjaka tog prvenstva, naročito poslije upečatljive partije protiv Engleske u polufinalu.

Njegova igračka karijera nije ostala vezana samo za Jugoslaviju. Po odlasku iz domaćeg nogometa kratko je igrao u Nizozemskoj, a zatim je nastupao i u Francuskoj, gdje je nosio dresove Strasbourga, Sedana i Valenciennesa.

Taj inozemni period proširio je njegov nogometni horizont i dao mu iskustvo različitih stilova igre, što će kasnije imati značaj i za njegov trenerski razvoj. Iako je kao trener postao globalno poznat, Osimova osnova, nogometna inteligencija i autoritet nastali su još u igračkim danima, kada je važio za driblera, mislioca na terenu i čovjeka koji je nogomet razumio dublje od pukog rezultata.

Trenerska karijera Ivice Osima

Ivica Osim je u trenerske vode ušao odmah nakon završetka igračke karijere 1978. godine, a prvi klub koji je vodio bio je upravo onaj u kojem je izgradio ime kao nogometaš – sarajevski Željezničar. Njegov dolazak na klupu kluba sa Grbavice označio je početak jednog od najuspješnijih perioda u povijesti kluba. Osam godina je vodio Željezničar, a isto toliko i Šturm, dva kluba koja je najduže vodio.

Selektor Jugoslavije i Mundijal 1990.

Nakon uspješnog perioda u klupskom nogometu, Osim je 1986. godine preuzeo mjesto selektora reprezentacije Jugoslavije. Njegov mandat započeo je turbulentno – kvalifikacije za Europsko prvenstvo 1988. završene su neuspjehom, a posebno je ostao upamćen težak poraz od Engleske na domaćem terenu. Ipak, za razliku od mnogih prethodnih selektora koji su smjenjivani poslije neuspješnih kvalifikacija, Osim je dobio povjerenje Nogometnog saveza da nastavi rad.

To povjerenje ubrzo je opravdao. Jugoslavija je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1990. igrala veoma dobro i izborila plasman na završni turnir ispred jakih selekcija poput Francuske i Škotske. Na Mundijalu u Italiji Osimov tim je stigao do četvrtfinala. Nakon pobjede protiv Španjolske u osmini finala, Jugoslavija je igrala dramatičan meč protiv Argentine predvođene Diegom Maradonom. Unatoč crvenom kartonu i velikom pritisku protivnika, utakmica je završena bez golova, a odluka je pala tek poslije izvođenja jedanaesteraca, kada je Argentina bila uspješnija.

„Poznato je da se o meni svašta pisalo, pa i to da sam jedne noći tijekom Svjetskog prvenstva u Italiji popio 12 boca viskija. Nije da ne mogu popiti, mogu i volim, ali to je već previše. A i nije lijepo dobiti etiketu pijanca na Svjetskom prvenstvu.“

Imao je problem i sa Dejanom Savićevićem.

„Imao sam probleme i sa Dejom. On je bio ‘nahajcan’, mislio je da mora igrati. Šta je trebalo?! Da sklonim Zlatka Vujovića koga bi poželio svaki trener, a da stavim Savićevića, koji je možda i bolji, ali nikad ne znaš kako će odigrati. Dejo je jedan od najboljih igrača koje sam vodio, ali i on je tada bio pogrešno savjetovan. S njim imam vrlo korektan odnos, pričali smo o svemu... Meni se, nakon tih hladnih sukoba sa Savićevićem, nije ni radilo više. Bilo mi je muka da idem na trening, jer znam da ću ga vidjeti, da ćemo se gledati, da će njemu biti krivo jer ne igra. A i meni krivo.“

Reprezentacija Jugoslavije izborila je i plasman na Europsko prvenstvo 1992. godine, ali Osim na tom turniru nije vodio ekipu. U svibnju 1992. podnio je ostavku na mjesto selektora zbog ratnih događanja u Sarajevu, gdje je njegova obitelj živjela tijekom početka rata u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom izgovorio je rečenicu koja je kasnije postala simbol njegove lične i moralne odluke:

„Moja zemlja ne zaslužuje da igra Europsko prvenstvo dok se ovakve stvari dešavaju.“

Ivica Osim u Partizanu i Panathinaikosu

Dok je još obavljao funkciju selektora Jugoslavije, Osim je 1991. godine preuzeo i Partizan. U kratkom periodu provedenom u beogradskom klubu uspio je osvojiti Kup Jugoslavije u sezoni 1991/92. Zanimljivo je da je na putu do trofeja Partizan u polufinalu eliminirao upravo „njegov“ Željezničar.

Inače, u tom periodu, na njegov nagovor Žarko Zečević i Nenad Bjeković su uvjerili tadašnjeg predsjednika kluba i prvog čovjeka Vlade Srbije Mirka Marjanovića da napravi Zemunelo na Teleoptiku. To se nakon 6 godina i dogodilo.

„Kad je Ivica vodio Partizan 1992. godine, oni su stalno trenirali na Vojnoj akademiji. Jednom su ga Zeka i Bjeko odveli u Zemun, u restoran. Ustao je, procunjao okolo... Odmah je iznio plan pred njih dvojicu i rekao: ‘Šta čekate, napravite sportski centar’“, rekao je za Kurir Amar Osim, i otkrio kako je cio sportski centar izgledao:

„Španjolska keramika, talijanske drvenarije, vrhunski nivo. Saune, sale za masažu, teretana, sedam terena... A hrana! Vjerujte mi, ja znam što je hrana (miluje stomak), vidi se iz priloženog.... Kao u najboljim hotelima. Kakvi su tamo kuhari, kakva je tamo usluga...“

Nakon odlaska iz jugoslavenskog nogometa, karijeru je nastavio u Grčkoj, gdje je od 1992. do 1994. vodio Panathinaikos. S tim klubom osvojio je Kup Grčke i Superkup 1993. godine, a u prvenstvu je iste sezone završio na drugom mjestu. Taj period potvrdio je da Osim može uspješno raditi i izvan prostora bivše Jugoslavije.

Zlatne godine u Šturmu iz Graza

Najveći klupski uspjeh kao trener Ivica Osim ostvario je u austrijskom Šturmu iz Graza, koji je preuzeo 1994. godine na nagovor nekadašnjeg suigrača iz Strasbourga, Heinza Schillera.

Pod njegovim vođstvom Šturm je doživio povijesni uspon. Klub je osvojio dvije uzastopne titule prvaka Austrije 1998. i 1999. godine, tri puta je osvojio Kup Austrije (1996., 1997. i 1999.), kao i tri Superkupa Austrije (1996., 1998. i 1999.).

U tom periodu Šturm je postao i redovan sudionik Lige prvaka. Između 1998. i 2001. klub iz Graza igrao je grupnu fazu ovog natjecanja, a jedna generacija predvođena Osimom uspjela je čak i izboriti plasman među 16 najboljih europskih timova. Tih godina nitko se olako nije smio kladiti protiv Šturma. Taj rezultat je desetljećima ostao najveći međunarodni uspjeh nekog austrijskog kluba.

Ivica Osim u Japanu

Poslije uspješnog perioda u Austriji, Osim je 2003. godine preuzeo japanski klub JEF United Chiba. Iako klub nije imao veliku financijsku moć, Osim je uspio od njega napraviti konkurentan tim u japanskoj J-League.

Najveći uspjeh ostvario je 2005. godine, kada je JEF United osvojio J.League Cup, prvi veliki trofej u klupskoj povijesti. Dobri rezultati i način rada donijeli su mu veliko poštovanje u Japanu, gdje je ubrzo postao jedna od najcjenjenijih ličnosti u tamošnjem nogometu.

Zbog toga je 2006. godine imenovan za selektora reprezentacije Japana. Njegov debi na klupi nacionalnog tima bio je uspješan: Japan je u prijateljskoj utakmici savladao Trinidad i Tobago rezultatom 2:0. Međutim, na Azijskom kupu 2007. reprezentacija nije uspjela osvojiti trofej, ali je stigla do polufinala. Zbog dostignuća u nogometu Japan mu je dodijelio Orden izlazećeg sunca, koje je jedno od najvećih priznanja koje se dodjeljuje tijekom carskog nagrađivanja.

Inače, pomoćnik Švabi u JEF Unitedu bio je sin Amar, koji je poslije igračke uspješno gradio i trenersku karijeru.

Osim je bio poznat po iskrenim i često duhovitim izjavama, pa su njegove riječi i razmišljanja o nogometu stekle veliku popularnost među japanskim navijačima. Zbirka njegovih citata objavljena je u Japanu u knjizi „Osimove riječi“, koja je postala bestseler.

Kao trener osvojio je 8 trofeja:

1. Kup Jugoslavije – 1992. (Partizan)
2. Kup Grčke – 1993. (Panathinaikos)
3. Superkup Grčke – 1993. (Panathinaikos)
4. Bundesliga Austrije – 1998., 1999. (Sturm Graz)
5. Kup Austrije – 1996., 1997., 1999. (Sturm Graz)
6. Superkup Austrije – 1996., 1998., 1999. (Sturm Graz)
7. J.League Cup – 2005. (JEF United Chiba)
8. Afro-Asian Cup of Nations – 2007. (Japan)

Administrativni rad u nogometu Bosne i Hercegovine

Nakon završetka aktivne trenerske karijere, Ivica Osim je ostao uključen u nogometne strukture. Godine 2011. FIFA ga je imenovala za predsjednika privremenog komiteta koji je imao zadatak stabilizirati rad Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Ta funkcija bila je posebno važna jer je Savez tada bio suspendiran iz međunarodnih natjecanja.

Osim je tu ulogu obavljao do prosinca 2012. godine, a njegov autoritet i ugled u svijetu nogometa pomogli su da se organizacija stabilizira i vrati u redovan sustav međunarodnih natjecanja.

Bolest i posljednje godine života

Tijekom boravka u Japanu 2007. Ivica je doživio moždani udar u svom domu u gradu Chiba. Nakon hitne hospitalizacije nekoliko tjedana je proveo u komi, a njegov oporavak pratio je veliki broj poznatih ljudi iz svijeta nogometa. Kada se probudio, jedno od prvih pitanja koje je postavio supruzi bilo je: „Koliki je rezultat?“, misleći na utakmicu koju je gledao u trenutku kada je doživio zdravstveni problem.

Poslije oporavka povukao se iz aktivnog trenerskog rada i uglavnom je živio u austrijskom Grazu, gradu u kojem je proveo veliki dio karijere.

Preminuo je 1. svibnja 2022. u Grazu, samo nekoliko dana prije svog 81. rođendana. Njegova smrt izazvala je brojne reakcije i oproštaje iz svijeta nogometa, politike i javnog života širom regije.

Ivica Osim je sahranjen u Sarajevu, na groblju Bare, uz prisustvo velikog broja građana i ljubitelja nogometa. U znak poštovanja, stadion Šturma iz Graza bio je osvijetljen 81 minutu u njegovu čast, dok su u Sarajevu i Grazu pojedine ulice i trgovi dobili njegovo ime.

Porodica, porijeklo i privatni život Ivice Osima

Ivičin otac, Mihailo, radio je kao strojovođa na željeznici, dok je majka Karolina, domaćica, potjecala iz obitelji poljsko-češkog porijekla.

Djetinjstvo je proveo u sarajevskom naselju Grbavica, u neposrednoj blizini stadiona Željezničara. Nogomet je tako vrlo rano postao dio njegove svakodnevice. Kao dječak je sate provodio na igralištima oko stadiona, gdje je i napravio prve nogometne korake. Upravo će ga ta veza s Grbavicom pratiti kroz čitav život, zbog čega je kasnije dobio nadimak „Štraus sa Grbavice“.

Pored sporta, Osim je bio posvećen i obrazovanju. Studirao je matematiku na Sveučilištu u Sarajevu, što je često isticano kao zanimljiv detalj njegove biografije. Mnogi suradnici kasnije su govorili da se upravo u tom racionalnom načinu razmišljanja može prepoznati dio njegove nogometne filozofije i analitičkog pristupa igri.

Ivica Osim žena – tko je Ivičina supruga, Asima Osim?

Ivica Osim je od 1965. godine bio u braku sa suprugom Asimom Osim, s kojom je proveo gotovo cijeli život. Njihov odnos često je opisivan kao stabilan i diskretan, daleko od medijske pažnje koja je pratila njegovu sportsku karijeru.

„Asima je žena s tri srca koja mu je podarila upravo toliko djece, kćer Irmu i sinove Amara i Selmira. Diplomirani je elektroinženjer, ali se sva posvetila svom Švabi i bila uz njega i kad je bilo dobro i loše. Žena iz koje izbija dostojanstvo, žena stup uz koju muškarac naprosto mora uspjeti“, svojevremeno je otkrio obiteljski prijatelj.

Tijekom brojnih selidbi zbog trenerskih angažmana – od Sarajeva i Beograda do Atene, Graza i Japana – obitelj mu je bila važna podrška. Posebno u teškim trenucima, poput zdravstvenih problema ili ratnih događanja u Sarajevu početkom devedesetih, Osim je često isticao koliko mu znači obiteljska stabilnost.

Ivica Osim djeca – Selmir, Amar i Irma

Ivica Osim imao je troje djece – sinove Selmira i Amara i kćer Irmu. Najpoznatiji među njima svakako je Amar Osim, koji je krenuo očevim stopama i postao nogometaš, a kasnije i uspješan trener.

Amar Osim je najveći dio trenerske karijere proveo u Željezničaru, gdje je osvojio više titula u bosanskohercegovačkom prvenstvu i postao jedan od najtrofejnijih trenera u povijesti kluba. Iako su radili u istom sportu, Ivica Osim je uvijek izbjegavao direktno miješanje u sinovljev profesionalni put, naglašavajući da svatko mora izgraditi vlastiti autoritet.

Obitelj je veliki dio života provodila između Sarajeva i austrijskog Graza, gdje je Osim živio tijekom i nakon trenerske karijere u Šturmu. Unatoč međunarodnoj karijeri i brojnim obvezama, Sarajevo i Grbavica ostali su mjesto s kojim je bio najdublje povezan do kraja života.

Posljednje godine proveo je usporeno, starački.

„Što je stariji, sve više spava i usporeniji je. Majka je s njim. Stalno je kod liječnika, na nekim pregledima. Nije nikad toliku pauzu napravio, a da ne dođe u Sarajevo. Tamo u Austriji gleda sve utakmice. Kad vidim na telefonu da me zove, znam da će me kritikovati...“, rekao je jednom prilikom njegov sin Amar.

Bilo je ovo ukratko podsjećanje na lik i djelo Ivice Osima. Brojne druge biografije naći ćete u blog sekciji Formula online kladionice, kao i druge zanimljive sportske i betting teme.